Poezija

Molim te, poslusaj ono sto ne kazem - Charles C. Finn

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuce maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da ce me otkriti.
Zato freneticno kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonsalantno, sofisticirano procelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zastiti od pogleda koji zna.
Ali bas takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvacanje.
Ako slijedi Ijubav.
To je jedina stvar koja me moze osloboditi od mene samoga,
od zatvora sto sam ga sam sagradio,
od prepreka sto ih sam tako bolno podizem.
To je jedino sto ce me uvjeriti u ono u sto ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nesto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kazem. Ne usudujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda nece uslijediti prihvacanje,
da nece uslijediti Ijubav.
Bojim se da ces me manje cijeniti, da ces se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam nista, da ne vrijedim,
i da ces ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju ocajnu igru pretvaranja
sa sigurnim proceljem izvana
i uplasenim djetetom unutra.
Tako pocinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj zivot postaje bojiste.
Dokono cavrljam s tobom uctivim tonovima povrsnog razgovora.
Kazem ti sve, a zapravo nista,
i nista o onome sto je sve,
i sto place u meni.
Zato kad sam u kolotecini,
neka te ne zavara to sto govorim.
Molim te pazljivo slusaj i pokusaj cuti ono sto ne kazem.
Sto bih volio da mogu reci,
sto zbog opstanka moram reci,
ali sto reci ne mogu.

Ne volim nista kriti,
Ne volim igrati umjetne, lazne igre,
zelim prestati s igrama.
zelim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moras pomoci.
Moras pruziti ruku
cak i kada se cini da je to posljednje sto zelim.
Samo ti mozes iz mojih ociju ukloniti prazan pogled zivog mrtvaca.
Samo me ti mozes prizvati u zivot.
Svaki put kad si Ijubazan, njezan i kad me hrabris,
svaki put kad pokusas razumjeti jer uistinu brines,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moci da me ozivis mozes udahnuti zivot u mene.
Zelim da to znas.

Zelim da znas koliko si mi vazan,
kako mozes biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izaberes.
Samo ti mozes srusiti zidove iza kojih drscem,
samo ti mozes ukloniti moju masku,
samo ti me mozes osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlucis.
Molim te odluci. Ne mimoilazi me.
Nece ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snazne zidove.
Sto mi blize prides
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoc tome sto o covjeku kazu knjige,
ja sam cesto nerazuman.
Borim se bas protiv one stvari za kojom ceznem.
Ali rekose mi da je Ijubav jaca od snaznih zidova,
i tu lezi moja nada.
Molim te pokusaj pobijediti zidove
cvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, mozda se pitas?
Ja sam onaj kojega znas vrlo dobro.
Jer ja sam svaki covjek na kojega naides
i ja sam svaka zena na koju naides.

** skitnica stara...

U ispucalim vrhovima
sijede kose,
vidljiva je trošnost života
minulih dana..
Dotaknuto je dno
bez povratka..
Nakrivljen na jednu stranu
nesigurnog hoda..
Koliko je puta u hodu
zapela njegova noga..
Posrnula mladost,
srednju dob kao da je
prespavao,ostario..
Vrijeme utrnulosti
svakog dijela tijela,
prespavao je pola svog vijeka..
Sada se sa avetima
straha budi..
Pored sebe nema
nikog tko ga ljubi..
Što ga ceka?!
Posrnulost još veca..
Skitnica stara spava
na klupi pored Panja..
Valjda ce se naci netko
tko ce mu zaklopiti oci,
kada ga nebo pozove k sebi
jedne hladne noci...

Želja

Kad bih imao jednu malu, malenu kucicu.
Kad bih u noj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.

Sto, mastilo, polica
I na prozorima moje zavese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kucu
I u njoj ženu koja bi me bez para volela…
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mestu bilo,
Kad bih malu, malenu kucu našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa cak i suvišan.

Ma gde, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, cak i suviše.

Dževdet Kuderk Sola

Vec danima osjecam prazninu
u sebi,nigdje nikakvih osjecaja.
Prazna dusa,mnogo boli.
Tuga kojoj stari nemir
najbolji prijatelj postade.
Ponestalo rijeci
ponestalo smijeha,radosti i zelja.
Osjecaj da se zivot blizi kraju….One slike proslosti
slike sadasnjeg zivota mi se motaju po glavi.
U meni izazivaju onaj jaki nemir.
Onaj drhtaj duse
koji prkosi tuzi….
Mnostvo emocija
mnogo neobjasnjivih osjecaja
na jedno tako malo srce palo je.
Kako bih voljela da mogu
da svoj dan ispunim osmjehom,
onim starim pa da ga svakome
pretocim u oci….Nalazim samo Drhtaj suze na licu
kao dah treptav na usnama mojim….
U ovo oblacno vrijeme kada dan
se blizi kraju a noc
me pocne grliti rukama svojim….
A onda
tisuce misli,onih sitnih
onih velikih.
Pomalo mutnih,pomalo jasnih.
Zelje i nemoc i vihor zivota.
Sama zarobljena u svijetu tame
osudjena mozda bas Ja
da lutam tom nepreglednom pustinjom.
O Boze,poslusas li Vapaj moj
gdje cesto bijah pred vratima
tvojim te, trazih,
gdje uho svoje naslonih
i rijeci tvoje zeljeh cuti…
U pustinji te trazih
sa zlom boreci se
zvijeri tame u meni da smiris
da me iz pustinje zivota izbavis….Moj zivot nije kao nekada
ovim svijetom putujem umorna
sa liscem u parkovima
vodim duge razgovore
i stalno sanjam jednu pticu
kako samnom leti.
Sa kojim se smislom,
nadanja, ovoj mojoj dusi vracaju.
U kojim obrisima daleke buducnosti
sam smjestena ja,a ovo vrijeme zna li
kojom cu dubinom svemira poci….
(

Ponekad ...
Ponekad me tako iznenada vrate u stvarnost
Neke riječi, misli koje slutim.
Zaustavi se njihov reski zvuk na mome obrazu,
Kao pljuska zabride.
Ponekad mi oduzimaju ljepotu darovanog
Balovi pod maskama
U kojima jedino ja pokazujem pravo lice,
Usamljena u nastojanjima da objasnim
Kako na to imam pravo.
Tvrdoglavo i nepopravljivo želim biti ja.
Iskrena do boli,naivna slikarica snova.
Moje usne ne izgovaraju laž
Naučene na govor ljubavi,
Moje misli ne zapliću se o laž
Naučene pratiti srce.
Ne odustajem od sebe!
Možda nekome upravo takva trebam.
I kada prostirem svoj život kao sag
Po kojem gaze gruba stopala krvnika,
Ja cutim dopuštajući.
Glupost ili dobrota?
Zbog čega?Zašto?Ima li svrhe trpjeti?
Hoće li to neko znati cijeniti kao dar?
Postavljam sebi pitanja na koja ne znam odgovor,
Pa mirujem zatočena, iznenada tiha
U djelovima sebe nepoznatim čak i meni.
Želim izaći iz tamnice u koju se vraćam
Gonjena strahovima prošlosti.
Želim ne misliti crno dok u rukama držim boje.
Želim ne slutiti
Ono što ne čujem kao izrečenu istinu.
Želim ne slutiti
Da riječi se vraćaju kao jeka odbijajući se o zid.
Želim ne slutiti
Da koračam po tankoj liniji na rubu svijeta.
Želim ne slutiti,
Ali slutnja se vraća kao nepozvan gost.
I pitam se gdje je moje mjesto?
Hoću li znati srcem procijeniti,
Hoću li imati snage otkriti sve tajne pute
Koji me do njega vode?

Nesto za vodolijice...



Pablo Neruda
Lagano umire onaj koji ne putuje,
koji ne čita,
onaj koji ne slusa muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji unistava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvata pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire onaj koji bjezi od strasti,
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj očima i napustenim srcima.

Lagano umire onaj koji ne mijenja zivot
kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne zeli odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svojem zivotu, da pobjegne od smislenih savjeta..
i zaboravi biti sretan...

Kako si...nocas..
sama..voljena..nevoljena..tuzna..

Sa srećom ponekad ne znaš
ni gde joj je početak
ni gde joj je medja
jer nikada ne znaš
šta ona smera

Sa njom ti je
kao sa senkom
ponekad je tražiš
otvoriš oči i gledaš
i misliš da je nema
a ona ti je iza ledja

Ponekad ti mira ne da
kao trun u oko
dok ga na čistac
ne isteraš
i sve što više gledaš
manje vidiš gde je
al osećaš duboko
kako te njena blizina greje

OBEZDRUMLJENOST

Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen.

Nad ugarkom mjesečevim
ludo drvo zapomaže.
Neki grkljan presječeni
hoće ime da mi kaže.

Treba nekud pobjeć s licem
ispred ove strašne jave,
ne u šake - zlokobnice
zakukaće oko glave.

---------------------

Sve su skitnje odskitane,
umor pao na drum dugi.
Što me tako gledaš, dane
kao da sam neko drugi.

Vitomir Vito Nikolić

DETE - Ljubivoje Rsumovic


Dete nije dete
Igracka za strine i tete
Dete je dete
Da ga volite i razumete.

Necete mi verovati
I veliki pesnik Gete
Nekada je bio beba
I veoma nemirno dete.

Brkati hajduk Veljko
Sto je zlotvoru prasio pete
U pocetku je sisao palac
I bio nemoguce dete.

Junaci kosmosa
Sto lete na druge planete
Prvo su sedeli na nosama
A posle su seli u rakete.

Dete nije dete
Igracka za strine i tete
Dete je dete
Da ga volite i razumete.

Nepovratna pesma



Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bezim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sta ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči
Glavom rije mlako veče
Od reke se dete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dete uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.

Ti za koren
nisi stvoren
Ceo svet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Ove su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi večno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se peni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne ume ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nemoj nikad da se vratiš.

Miroslav Antić

Poeziju će svi pisati


San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga
ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
KO NE UME DA SLUŠA PESMU SLUŠAĆE OLUJU
ali:
HOĆE LI SLOBODA UMETI DA PEVA
KAO ŠTO SU SUŽNJI PEVALI O NJOJ

Branko Miljković