Ljubavna poezija

Cujes li sapat zvezda,
cujes li pesmu meseca...
Cujes li kako nam govori
o tajnom mestu...
Negde daleko u tajnom kutku
srescemo se ti i ja,
pogledacemo se i odmah cemo znati..
Koliko jos mozemo jedno drugome dati...
Poklonio si mi ceznju,
dala sam ti zelju,
stopila se u pozudu..
Na tren sam pomislila nestace,
ova pozuda i strast otici ce...
Vrele noci u samoci donose mi nemir,
kradu mi snove,
i sve dublje i dublje vuku me ka tebi..
A ti,nestvaran nepostojan
i dalje mi razum mutis,
doces samo na tren uzmes mi snove,
pokupis svaki deo moje ceznje,
sve moje postaje tvoje
i lagano da ne probudis zvezde
nezdajes u hodnicima snova...
Mozda sve ovo nije stvarnost,
mozda je ovo neko drugo vreme...
Neko drugo mesto,tajni kutak
gde stalo je vreme,
nestali su trenuci ostale su samo zelje...
Van svakog prostora,
u nekom drugom vremenu
u kutku pozude mozda se i sretnemo...
I ponovo me na oblacima ceznje,
u vrtlogu zelje dodirima dovedes
do granica pozuda...

ZABORAVI DA NEGDE NA SVETU POSTOJE

Zaboravi da negde na svetu postoje tvoji muževi,
i moje žene, i postelje u kojima su snovi - zanat.
Danas će drumovi biti za mene i tebe pruženi
daleko negde u nepovrat.

Možda smo nas dvoje rođeni zato da tuda odemo,
da ti milujem kosu i budem nežan prvi,
pa posle da jedno drugome malo lepoga prodamo
za jeftin honorar ljubavi i skroman bakšiš krvi.

Nikad zbog tebe neću ići da tražim rum,
ni da napišem najbolju pesmu kraj čaše.
Ne plači za mnom kad se vratiš niz drum.
Ne maši ... ni ja neću da mašem ....


Mika Antić

NEMA TE

Opet sam te tražila
u nekim mračnim sobama
gdje tutnje tuđe prošlosti
U nekim drugim ljudima
koji ti ni po čemu ne sliče

Na tuđim dlanovima
u praznim pogledima
na pijanim usnama
umišljenih pjesnika
i nigde te nema

Tvoja tišina
piše duga pisma
i tvoja odsutnost
nema svoje ime

Sa druge strane razuma
još uvek dolutaš
sanjiv i djetinjasto zanesen
nekim tako običnim stvarima

Ostaviš otiske prstiju
izgužvanu postelju
i par stihova pride

Da ne zaboravim
i nikad sebi ne oprostim
što te sa svakim jutrom
opet izgubim

Tebe koji si dan
i noć
i onaj san
koji se čeka
životima uzastopno

(C) Marijana Vukcevic

NOĆAS...

Noćas zvezde umiru,
na mojim rukama,
umilne, bez glasa,
samo svetlosti
Mesečevom obasjane,
i mojoj suzom zalivane,
iz teških uzdaha...

Noćas ptice šapuću,
tihim cvrkutom,
jezikom vetrova,
da ne probude,
usnuli svet,
I one skoro da ćute,
da ne naruše,
Tuge let...

Noćas i jedna ruža,
ostaje neubrana,
najlepši ponoćni cvet,
iz moje prepune,
bašte ljubavi,
Jer je nemam,
kome pokloniti,
nekome dati...

Noćas,
nalivam se čežnjom,
probuđenom ,
među snovima,
Noćas i meni,
moje reči,
čudno zvuče,
idu tragom nemira...

Noćas,
sve je noćas sraslo,
sa korenom sećanja...
Noćas saosećam,
sa svojim mislima,
sve je izgubljeno,
Ako te ne pronađem,
u snovima mojim...
Noćas...


...gorki...

Posucu se pepelom i raspusticu kose,
spaljivacu se svakodnevno po trgovima gradskim,
struje recne pusticu da me nose
i igracu bosa po sokacima ciganskim,

ako me ne poljubis.

Pogledom besnim rasteracu Mesec i zvezde
u besputne staze izbeglicke,
raspusticu vetrove nebom da jezde
i pevacu pesme bludne, razvratnicke,

ako me ne poljubis.

Naci ce me neko na violinskoj visim zici,
eno je gde opet svira mislice.
Samo oni koji vole znaju, to bol cici,
kada se rasprsnem u hiljadu komada, verovace,

ako me ne poljubis.

Ne vidim li se u ocima tvojim,
ceznjom izazvacu prljavi rat,
oslusni, u grudima mojim
eksplodiracu, otkucava sat,

ako me ne poljubis sad

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Željko Sabol, Stare ljubavi

TKO NIJE

Tko nije odlazio

Kroz noćnu mirisnu

Mirisnu i žalosnu kišu tuge

Taj nikad neće reći moći

Da ljubio je i volio

Kome tuga nije zidala

Gradove u kojima se skrivao

Taj nikad neće reći moći

Da je ljubav imao

Da je nebu zvijezde krao

I otkidao mirise

Tko nije pod teretom teških nota

Sa usana brisao riječi

I dušu napunio teškom bolom kišom

Taj nikad ne može pričati o sreći

Može samo živjeti onako

Plašljivo i više krišom

Tko nije sa tugom nikada pred zoru

Borbe vodio

Taj nije ljubavi bio vrijedan

Da bi se opet u ljubavi rodio.

---

Umoran od zaboravljanja

Umoran sam već od zaboravljanja
Jer uvijek nekoga treba zaboraviti
Odreći se svega lijepog što je bilo
I praviti se
Praviti se da je to u redu
Da je sve u redu
Da se svijet i dalje okreće
E vidiš to ja ne mogu
I teško se odričem sreće
Koju sam jednom pripitomio
S kojom sam jednom ruku pod ruku
Prkosio na sve strane
I svim ljudima
Ne tjeraj me više da zaboravljam
Nisam ja na ovaj svijet stigao
Da nešto uništavam
Da iz nečeg lijepog
Stvaram tužne horizonte
Ja bi da se sjećam
Da osjećam okus svakog poljupca
I da pamtim dlanove
Koji su nekad nosili sunce kroz proljeća
I grijali me više nego što me može
Ljeto zagrijati
Ja se ne želim više uspomenama opijati
Ne tjeraj me da i tebe zaboravim
Kao što sam morao
U zaborav zaključati svaku
Riječ od koje je srce moglo ozdraviti
Pusti me da rastem
Da se širim ovim ljubavnim prostranstvom
Ne želim više zaboravljati sve ono
Što je bilo lijepo
I pusti me da poput ptice krenem
Da cvjetam
A ne da venem u nijemom zaboravu
U ledenom okovu onog što je bilo sve
A sad je ništa.

---

U čaši kraj kreveta

U čaši kraj kreveta
Malo jeseni i puno tebe
Istrošeni datumi
Uredno složene uspomene
Tvoji dlanovi što griju
I najhladnije zime
I kao mjesec iznad kreveta
Tvoje ime kao svijetlo
Nepomućeno i blisko
Iz tuge se vraćamo
Malo jači nego što smo bili
Korak nam isti
I želje nam se pletu
Kraj kreveta čaša
Da se jutro u njoj okupa
I da te vidim kako se budiš
Kako u očima sve novo nudiš
Cijelo nebo ti je u njih stalo
Kao čudo koje se jednom dogodi
Kao ljubav koja se sanja
I čeka da dođe
Pokuca na vrata
I uđe zauvijek
Jer dalje nemože i neće
U čaši kraj kreveta
Malo jeseni i puno tebe
I prve kapi sreće.

Ako odeš jednog dana

Ako odeš jednog dana
ili možda nekad
zbunit ćeš potoke i rijeke
i zvijezda i neba
odlutat ćeš tiho
s knjigama pod rukom
i reći ćeš nije mi žao
i što će poslije taj
vojskovođa bez vojske
zvjezdoznanac bez vodoskoka
taj neznanac u svađi napraviti
kad otkrije ta svjetla
i zastane dobro pripremljen na tugu
ako odeš
prevarit ćeš sve matematike
i knjige
zbunit ćeš trgove i brige
ovu stanu i one druge dolazeće zore
prevari ćeš more i kiše
i mnogo još više od mene
zaista ako odeš jednog dana
ili nekad
doći će u podne sjene
da prekriju sve buduće moje.